Novinarstvo je posao koji za sobom vuče mnoštvo informacija i ponekad bi najradije voljeli da neke stvari možda bolje da ne znamo. S druge strane altruizam, istinoljubivost i općenito ljubav prema toj djelatnosti od čovjeka čine čeličnu zavjesu koja je štit i snaga u borbi protiv kriminala i korupcije. Posebno ovih dana pred izbore razno razne informacije dolaze do izražaja i one su zlata vrijedne u obavljanju ovoga posla. Jasno je da iznoseći ih u javnost ugrožavamo potpisnike nečasnih radnji koji su duboko ogrezli u bure lopovluka, a opet paralelno s time ugrožavamo sebe tako što sve loše guramo van.
Nažalost, naivno slabovidni narod iz neke svoje neshvatljive pobude i želje za pobjedom “njihova” kandidata na izborima otvoreno dozvoljava kriminal. Štoviše, odbijaju se prihvatiti činjenice koje raskrinkaju njihove mezimce pa se grdi novinara u obavljanju svoga časnog posla. No već nakon izbora gledamo plač i suze na licima tog istoga naroda zbog teških uvjeta života uzrokovanih upravo od strane onih kojima je dano povjerenje, dok je novinar upirao perom u njih argumentima i činjenicama.
Ima li stoga svrhe u tome da novinar svoje vrijeme i život posveti detektiranju ključnih životnih problema i uklanjanju tih prepreka? Naravno jer su baš te suze napaćenog naroda poriv kojim se svakog jutra budimo s namjerom da ih obrišemo s lica onih koji su prevareni. Na kraju se, prije ili kasnije, kod nas u Hrvatskoj pretežito kasnije, pokuca na vrata novinara kako bi opetovano do nekih sljedećih izbora upozorili na one koji su zaveli lakovjerne.
Zar taj ciklus nije intrigantan? Političari su prolazni, novinari ostaju i nepokolebljivo svakodnevno stoje na braniku istine braneći svoj plemeniti posao koji na otoku i u Hrvatskoj nije cijenjen kao što su političari. Ironija koja za sobom vuče brojna pitanja zašto je tome tako i zbog čega. Koliko bi tek daleko svijet otišao s kriminalom da nije istinskih novinara…
