Došašće ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božića i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremenâ (Sudnji dan).
Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drugačije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašće obuhvaća tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića, prenosi portal fratar net.
Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.
Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan “Slava” u misi, da bi taj tipično božićni himan (“Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje!”) jače odnjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božić). U došašću su svakog jutra “zornice” puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice “Pada s neba roso sveta”, “Poslan bi anđel Gabrijel” i mnoge druge.
Prva nedjelja došašća
Prvom nedjeljom došašća ili adventa (koju nazivamo POSTILICA ili PROROČANSKA – jer se prisjećamo proroka Izaije koji nam je navijestio Isusovo rođenje) započinje intenzivna kršćanska priprava za blagdan Isusova rođenja, Božić, a s njome i nova crkvena godina. Iako je liturgijska boja ovog vremena, koje traje četiri tjedna odnosno četiri nedjelje, ljubičasta kao i u korizmi, ono nije toliko doba pokore i odricanja nego više radosnog iščekivanja, nade, budnosti i čežnje.
U nekim dijelovima Hrvatske još su sačuvani i stari običaji proslava adventskih nedjelja, a mi ćemo na našem adventskom vijencu (koji u kršćanskoj simbolici svojim oblikom podsjeća na početak/ kraj, beskonačnost; spasenje, vječnost koju zadobivamo po Kristu) sigurno upaliti prvu adventsku svijeću, ljubičaste boje, svijeću NADE.
Pokušajmo ove godine i u dječje adventske kalendare, uz neizostavne čokoladice ili igračkice, koji vesele onog tko ih otvara, ubaciti i jednu poruku poticaja za dobro djelo, lijepu riječ ili gestu prema bližnjem ili nekom nepoznatom. Možemo nazvati baku i djeda ili zaboravljenog rođaka, pomoći starijem susjedu, pokloniti igračku, pronaći nekoga u potrebi, ispeći kolač… jer će tako ne samo intenzivnijom molitvom, slavljem nego i dobrim djelima naša priprava za Božić biti uspješna. Jer On nam uskoro dolazi.
Adventski vijenac
U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i – najvažnije – u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi “cvjetni aranžman” u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.
Stariji će se sjetiti da “kod nas ranije nije bilo toga vijenca”. Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih desetak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svudašnji. No i tamo je došao tek poslije prvog svjetskog rata; “prenesen je” iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postepeno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist – svjetlo), prenosi IKA.
