PIJUNI LAŽNIH ZAŠTITARA Objavljujemo zlonamjerne komentare kojima smo bili izloženi nakon razotkrivanja hordera

Hrvatski jezični portal pijune u šahu definira kao osobe kojima se netko služi po svojoj volji, one koji su podložni i koji čine ono što drugi žele. Upravo takvih pijuna u svijetu lažnih zaštitnika životinja – zapravo sakupljača i iskorištavača nesretnih pasa za vlastitu materijalnu korist – ima nebrojeno mnogo u javnom prostoru.

To su ljudi koji se pretvaraju da im je stalo do životinja, dok u pozadini provode samo vlastite interese i agende. Jedna od njihovih “strategija” jest napadati svakoga tko ih razotkrije, pa tako i nas – slobodne i neovisne novinare koji na te činjenice uporno ukazujemo.

No, oni to ne čine samostalno. Uvijek ih prate izmanipulirani pojedinci koje vješto koriste kao oružje u vlastitoj borbi – da u njihovo ime napadaju, difamiraju i stvaraju buku. Ti ljudi, svjesno ili nesvjesno, postaju pijuni u njihovoj igri, dok se stvarni manipulatori skrivaju iza kulisa i izbjegavaju svaku odgovornost.

Što oni zapravo brane? Ne životinje, već vlastite interese: pranje novca, držanje pasa u nepropisnim i nehumanim uvjetima, manipulaciju donacijama, trgovinu suosjećanjem i sustavno zavaravanje javnosti. Umjesto da se bore za boljitak životinja, oni se grčevito bore za očuvanje vlastitih izvora zarade i moći, pri čemu im lažna briga služi samo kao dimna zavjesa.

I upravo zato je važno ne šutjeti. Važno je prokazivati lažne zaštitnike i njihove pijune, jer dok oni pune vlastite džepove i hrane svoje taštine, životinje – one zbog kojih bi navodno trebali postojati – ostaju prepuštene patnji i zaboravu.

Kako u praksi izgleda histerični, zlonamjerni napad nepismenih pijuna koji siju mržnju i potiču javnu hajku donosimo u nastavku. Izdvojili smo nekoliko javnih komentara od strane stvarnih profila, dok je onih koji se skrivaju iza lažnih profila nebrojeno više.

Roba Sosa: “Znači moramo istražiti toga Vedrana Morinu i naebat mu se majke koja ga oprasi”.

Zaključak: Ovo nije kritika, niti argument, nego čisto prijetnja i govor mržnje. Time se najbolje razotkriva što se zapravo krije iza “krinke zaštitarstva”. Kad netko na upozorenja o zloupotrebama odgovara prijetnjama i psovkama, jasno je da nema nikakav argument niti stvarnu brigu za životinje. Umjesto dijaloga, oni biraju zastrašivanje. Umjesto činjenica, oni nude prijetnje. Takvi istupi najbolje pokazuju da se iza navodnog “zaštitarstva” krije tek agresija, manipulacija i osobni interes. A nama je to dodatna potvrda da radimo ispravnu stvar – jer istina očito najviše boli one koji od nje imaju razloga bježati.

Irena Novak: “Treba se pozabaviti stvarnim problemima a ovo širenje dezinformacija osobito o udruzi za zaštitu životinja treba zaustaviti i oštro kazniti novinare i zlonamjerne komentare sankcionirati”.

Zaključak: Ovaj komentar je još jedan pokušaj ušutkivanja kritičara i prebacivanja odgovornosti na novinare umjesto na one koji stvarno čine nepravilnosti. Kada netko tvrdi da novinare treba “kazniti” jer ukazuju na nepravilnosti, tada je jasno da nije riječ o brizi za životinje, nego o gušenju slobode govora. U demokratskom društvu novinarstvo postoji upravo zato da bi razotkrivalo zloupotrebe i štitilo javni interes. Ušutkivanje i zastrašivanje novinara samo potvrđuje da iza tzv. zaštitarstva ne stoji transparentnost ni iskrena briga, već interesna mreža koja računa na šutnju i poslušnost. A naša je dužnost da upravo o tome govorimo još glasnije.

Tatjana Gudac: “Za to su prvenstveno krivi huškaši sa svojim objavama, onaj lik kaj skuplja donacije za voznu kartu, sendvič i kaficu do Ogulina i dame iz dijaspore. Potiču na mržnju i vandalizam!”

Zaključak: Iz ovakve diskreditacije proizlazi vrlo jasan zaključak: oni koji žele ušutkati novinare koriste manipulaciju i izvrnutu logiku – nastoje omalovažiti legitimno financiranje istraživačkog rada, dok istodobno zatvaraju oči pred stvarnim zloupotrebama donacija.

Kada netko pokušava diskreditirati novinara zato što se njegov rad djelomično financira donacijama građana, tada zapravo otkriva vlastito nerazumijevanje uloge novinarstva u demokratskom društvu. Donacije građana podržavaju istraživački rad – isto kao što to čine ugledni portali i redakcije poput Telegrama, Indexa ili Narod.hr-a. Razlika je u tome što novinar donacije koristi za konkretan terenski rad, primjerice odlazak u Ogulin na poziv građana, dok pojedinci koje oni brane – poput horderice – koriste donacije za osobno bogaćenje, uključujući kupovinu kuće. Upravo u toj suprotnosti leži istina: dok novinar služi javnom interesu, lažni zaštitnici služe sami sebi.

Lidija Janes: “Za novinarske propalitete express.hr”.

Zaključak: Ovdje se radi o otvorenom govoru mržnje i prijetnji smrću, što pokazuje do koje mjere takozvani “zaštitnici” i njihovi sljedbenici idu u zastrašivanju. Umjesto argumenata ili činjenica, koriste najprimitivnije prijetnje s ciljem stvaranja atmosfere straha.

Ovakvi istupi potvrđuju da cijela mreža “lažnih zaštitnika” počiva na huškanju, prijetnjama i sijanju mržnje. Kada se novinaru poručuje „čekam te“ uz sliku smrti, jasno je da nije riječ o nikakvoj borbi za životinje, nego o pokušaju zastrašivanja kritičara i gušenju slobode govora. Upravo takvi primjeri pokazuju zašto je važno nastaviti razotkrivati njihovu pravu narav – jer dok oni šire strah i mržnju, životinje i dalje ostaju u bijedi, iskorištavane za tuđu korist.

Sijanje mržnje pod krinkom zaštitarstva sintagma je koja opisuje mehanizam kako se iza prividno plemenite ideje skriva zapravo destruktivno djelovanje.

Sijanje mržnje pod krinkom zaštitarstva postalo je njihov prepoznatljiv obrazac. Umjesto da promiču empatiju, solidarnost i odgovorno vlasništvo, oni sustavno proizvode podjele i neprijateljstva. Javnost zasipaju uvredama, prozivanjima i klevetama, sve pod maskom “borbe za životinje”. No, njihova je prava svrha diskreditirati svakoga tko ukaže na nepravilnosti i održavati atmosferu straha u kojoj se samo njihova riječ smije čuti. Takvo “zaštitarstvo” nije ništa drugo doli zloupotreba plemenite ideje – pretvorena u oružje mržnje i manipulacije.

Zaključno, objavili smo komentare koji su zabilježeni na osobnim profilima Anice Pribanić, koja nije poštovala javni poredak te je konstantno ignorirala zabranu zbrinjavanja pasa i obustavu rada koju joj je izdao Državni inspektorat. Također, uočeno je da je, pod izlikom zaštitarstva, godinama prikupljala donacije za kupovinu obiteljske kuće i drugih pokretnina.

Briga za pse intenzivnije se počela provoditi tek ove godine, nakon što smo objavili fotografije koje su prikazale uvjete u kojima su psi boravili prethodnih godina. Tek tada pokrenute su aktivnosti obnove podloge, postavljanje nadstrešnice i kućica za smještaj pasa. Prethodno bi nesretni psi vrijeme provodili na blatnjavoj površini, a za vrijeme većih oborina i u vodi.

Nestvarno je da pijuni Anice Pribanić to nisu primijetili, činjenicu da su tek nakon našeg upliva u priču nesretnim psima osigurani nešto bolji uvjeti. Ali i dalje nezakoniti.