Nedavni događaji u Hrvatskoj i Srbiji, iako tragični, otkrivaju duboke društvene razlike u odgovoru na krize i tragedije. Dok su građani jedne države pokazali masovnu mobilizaciju i spremnost na zahtijevanje odgovornosti, drugi su ostali začuđujuće pasivni.
Nesreća na trajektu Lastovo
Hrvatska je 11. kolovoza 2024. svjedočila stravičnoj tragediji u trajektnom pristaništu u Malom Lošinju, gdje su tri mornara smrtno stradala, a jedan teško ozlijeđen zbog pada rampe na trajektu Lastovo. Nesreća je uzdrmala pomorsku zajednicu i otvorila pitanja o sigurnosnim standardima u državnoj tvrtki Jadrolinija, često percipiranoj kao simbol hrvatske brodarske baštine. Ipak, reakcija javnosti bila je minimalna, a o odgovornosti i sustavnim propustima prestalo se govoriti.
Stravični napad u zagrebačkoj školi
Još jedna tragedija uzdrmala je Hrvatsku samo nekoliko mjeseci kasnije, kada je 19-godišnji napadač 20. prosinca 2024. nožem usmrtio sedmogodišnje dijete i ozlijedio još troje djece te njihovu učiteljicu u osnovnoj školi Prečko u Zagrebu. Napadač je uhićen, ali incident je otvorio teška pitanja o sigurnosti u obrazovnim ustanovama i stanju mentalnog zdravlja mladih. Premda je ovaj događaj izazvao val tuge i šoka, reakcije javnosti nisu ni blizu reakcijama u susjedstvu.
Pasivnost hrvatskih studenata
U svjetlu ovih događaja, pogotovo hrvatski studenti pokazali su nevjerojatnu razinu pasivnosti. Umjesto da se mobiliziraju i zahtijevaju promjene, njihovo sudjelovanje u političkom i društvenom životu često se svodi na formalna okupljanja i simbolične geste, poput pljeskanja političarima na javnim događajima u jeku predsjedničke kampanje. Takav pristup otkriva nedostatak kritičnog promišljanja i angažmana, posebice kada se usporedi s događanjima u susjednoj Srbiji.
Studentski aktivizam u Srbiji
U Srbiji je situacija potpuno drugačija. Prošlog mjeseca, urušavanje nadstrešnice u Novom Sadu, pri čemu su smrtno stradali djeca i odrasli, izazvalo je masovne prosvjede. Studenti su preuzeli vodeću ulogu, blokirajući fakultete i zahtijevajući odgovornost nadležnih. Ovaj val aktivizma podsjeća na vremena velike društvene mobilizacije u Srbiji, pokazujući snagu kolektivne svijesti i spremnost na promjene.
Društveno ogledalo
Dok su srpski studenti svojim aktivizmom dokazali kako mladi mogu biti pokretači promjena, hrvatski su ostali u sjeni konformizma i apatije. Ovakav kontrast otvara pitanja o razini društvene svijesti, političkoj kulturi i spremnosti na odgovornost u obje zemlje.
Hrvatskoj ostaje lekcija: bez aktivnog angažmana mladih i šire javnosti, tragedije poput onih u Jadroliniji ili zagrebačkoj školi riskiraju postati samo još jedan naslov u vijestima koji će brzo biti zaboravljen.