Ponekad se pitam bi li putovanje po Hrvatskoj trebalo uvrstiti u ekstremne sportove. Posebno ako imate psa i želite doći – ne na kraj svijeta, nego na hrvatski otok. Jer očito, za putovanje sa psom u Hrvatskoj potrebna je vještina preživljavanja – i malo sreće.
Krenimo od pretpostavke da želite putovati iz Karlovca na otok Lošinj sa psom, godine Gospodnje 2025., u prosincu. Ako nemate osobno vozilo, to je moguće samo vlakom ili stopom. Već u toj rečenici jasno je da nešto nije u redu.
Iskustvo putovanja vlakom ponekad poprima pravi putopisni šarm. Katkad naiđete na kontrolorke koje obožavaju pse i ponašaju se kao da ste u civiliziranoj zemlji. A onda vam se dogodi kontrolor iz noćne more – zahtijeva brnjicu, poseban boks i svu moguću preciznost koju propisi HŽPP-a nalažu. U trenu se ugodna vožnja pretvara u niz apsurdnih izazova.
Iako zakoni, koji su ipak iznad internih pravilnika, nalažu nošenje brnjice isključivo za opasne pasmine, vašem umiljatom i dobronamjernom biglu od 35 centimetara visine brnjica postaje obavezna prijevoznička oprema u hrvatskim vlakovima. I nema tu pogovora. Probali smo.
Rezultat nakostriješenog kontrolora? Možda vas izbaci u Vrhovinama – malenom naselju koje na kolodvoru nema toplu čekaonicu, nema sanitarije ni ikakvu popratnu infrastrukturu koja bi vas spasila od zime. U blizini nema kioska, nema zalogajnice. I eto vas – putnika sa psom – na početku svoje male ekspedicije kroz hrvatski željeznički apsurd. Vani snijeg, vi na hladnom, jer niste boks osigurali svome ljubimcu.
Ali vratimo se na početak ove priče. Logičan izbor za putovanje sa psom iz Karlovca na more bio bi vlak do Rijeke. Međutim, i tu priča zapinje već na startu. Zbog radova na pruzi između Ogulina i Moravica, vlakove zamjenjuju autobusi. I tu se pojavljuje nova propisana perverzija – pas ne smije u autobus.
Ajmo pretpostaviti da se ipak dogodi čudo i da nas vozač pusti dalje. Dolazak u Rijeku ne znači kraj apsurda, nego početak nove avanture. Jadrolinija, nacionalni brodar, na katamaranima ne dopušta boravak pasa u zatvorenom prostoru – a ponegdje pse uopće ne prevozi. Četiri sata plovidbe od Rijeke do Lošinja izgleda ovako: pas vani, vlasnik u grijanoj kabini. Ako ste zaboravili kaput za psa, sretno mu bilo – sustav je, čini se, doslovno protiv pasa.
Zato radije biram put preko Zadra. Privatnik Krilo, na jednakoj udaljenosti, nudi brži katamaran do Lošinja – dva sata i dvadeset minuta – a psi u zimskim mjesecima smiju biti uz vlasnike u toplom. Čudo civilizacije. No, naravno, uvijek se nađe putnik kojem smeta što pas ne smrzava na buretu. I budimo pošteni – postoje opravdani razlozi: svatko teži vlastitom komforu, nisu svi psi jednako umiljati, a postoje i osobe alergične na pseću dlaku, što nipošto nije bezazleno.
No kako doći do Zadra? Vlakom? Ah, ne može. Trideset godina političke nebrige Kalmete i njegovih nasljednika ostavilo je prugu ondje gdje je i bila – u prošlom stoljeću. Pruga Knin – Zadar tek se sada rekonstruira. Nakon tri desetljeća. Bravo.
Do tada – improvizacija. Ako ste imali sreće pa ste na vlaku iz Karlovca (zamislite tek avanture da putujete iz Vukovara) naišli na ljubaznu kontrolorku koja vas nije izbacila u Vrhovinama, pa ste stigli do Knina ili Perkovića, ostaje vam nada da će se pojaviti BlaBlaCar i dobra duša kojoj pas u autu ne smeta.
Koliko je to rijetko, pokazuje i situacija na naplatnim kućicama u Vrgorcu, gdje sam po povratku iz Međugorja stopirao puna 24 sata jer nitko nije htio prevesti psa. Dvadeset i četiri sata! Na kraju nas je spasio Ukrajinac kojem je trebao vodič do Splita. Ljudi, valjda, obožavaju pse – sve dok nisu u njihovom automobilu.
Putovanje se tako pretvara u logističku operaciju s potpuno neizvjesnim ishodom.
Film avanture? Ne – ovo je stvarnost u državi koja se voli predstavljati kao turistički raj i koja želi privući digitalne nomade. U tom slučaju trebalo bi dodati fusnotu – za nomade bez pasa ili s vlastitim automobilom.
I sad se pitam: je li ovo normalno za jednu europsku, turističku zemlju? Naravno da nije. Problem nije pas. Problem je sustav – nespretan, kontradiktoran i toliko nelogičan da bi i Kafka dobio živčani slom. Dok se odgovorni voze službenim automobilima i brodovima, običan građanin sa psom ne može doći do vlastitog otoka bez improvizacije, moljakanja i kompromisa koje ne bi smio prihvaćati.
Možda bi netko od nadležnih trebao pokušati isto putovanje. Čisto da vidi kako izgleda praksa. Ali neće. Lakše je ismijati nego priznati realnost.
A htjeli bismo biti destinacija za digitalne nomade. Upravo je ovo iskustvo jednog digitalnog nomada koji se usput pita zašto u vlaku za Dalmaciju nema interneta. Koliko vas zna da Češke željeznice u svojim vlakovima uvode Starlink?
Očito civilizacija u Hrvatskoj ima svoje granice; do prvog psa ili prvog kilometra pruge koja nije renovirana u posljednjih trideset godina.
I na kraju, sjeća li se netko slučaja kada smo izbačeni s katamarana Jadrolinije jer nisam pristao smjestiti psa na +35 stupnjeva u minijaturni boks? Ta je priča završila u svim medijima i, na kraju, pozitivno jer je kasnije osiguran veći boks na katamaranu koji plovi za Lošinj.
Možda i ova priča nekome u HŽPP-u otvori oči, barem po pitanju ujednačenosti pravila. Prijevoz pasa ne smije ovisiti o raspoloženju jedne osobe, niti interni propisi smiju biti iznad hrvatskih zakona.
Mah, sumnjamo da je ikome stalo…..
