“Ako ne znaš što je bilo, nek’ ti kaže Lika” – stih je koji se posljednjih godina često koristi kao svojevrsna himna hrvatskog domoljublja. Lika je u toj priči simbol hrvatske povijesti, stradanja, ponosa i identiteta.
Ali što ako danas postavimo malo drukčije pitanje? Ako ne znaš što se događa u Lici – nek’ ti kažu domoljubi.
Što bi nam trebali reći?
Bi li nam trebali govoriti o hrvatskom barjaku na pročelju? O Thompsonu? O tome tko je veći Hrvat, a tko je Jugoslaven? O tome je li neki prosvjed “lijevi” ili “desni”?
Ili bi se trebali pitati što se događa s otpadom u Lici?
Jer kada građani izađu na ulicu i traže da se riješi problem ilegalno odloženog otpada, kada traže odgovore institucija, sanaciju, transparentnost i odgovornost – teško je razumjeti zašto se rasprava pokušava pretvoriti u ideološki sukob.
Umjesto pitanja “Kako ćemo zaštititi Liku”, dobivamo pitanje “Tko stoji iza prosvjeda”.
Umjesto pitanja “Tko je odložio otpad”, dobivamo pitanje “Je li ovo ljevica”.
Umjesto pitanja “Jesu li građani ugroženi”, dobivamo etikete o “antihrvatima” i “Jugoslavenima”.
Zastanimo na trenutak. Od kada je zaštita hrvatske zemlje postala samo lijeva ideologija?
Od kada je zahtjev da hrvatsko tlo bude čisto, da hrvatska voda bude sigurna i da odgovorni za ilegalno odlaganje otpada odgovaraju – nešto što bi trebalo pripadati samo političkoj ljevici?
I možda najneugodnije pitanje za hrvatsku desnicu: Je li patriotizam postao samo pitanje simbola?
Je li dovoljno staviti hrvatski barjak na pročelje, pjevati domoljubne pjesme i govoriti o ljubavi prema Hrvatskoj, a kada se pojavi konkretan problem koji ugrožava hrvatski prostor i građane, šutjeti ili raspravu prebacivati na političku ideologiju?
Hrvatska nije samo zastava. Hrvatska nije samo grb, nije samo himna. Hrvatska nije samo Thompson.
Hrvatska je i Lika. Ona nije kulisa za domoljubne parole. Lika je prostor u kojem ljudi žive. U kojem imaju kuće, poljoprivredna zemljišta, izvore vode, obitelji i djecu.
Dakle, ako negdje na hrvatskom tlu postoji problem s ilegalno odloženim otpadom, onda je to generalno hrvatski problem.
Ne lijevi. Ne desni.
Ne jugoslavenski. Ne stranački.
Hrvatski!
Upravo zato je pomalo paradoksalno kada oni koji se politički najviše pozivaju na domoljublje dopuštaju da se borba za zaštitu hrvatske zemlje politički prepusti drugima.
Ako je ljevica prva koja će stati uz građane kada se govori o zaštiti okoliša, otpadu, vodi i prostoru – zašto je desnica to dopustila?
Zašto nije rekla: “To je naša Lika. To je naša Hrvatska. Očistite je i utvrdite tko je odgovoran”.
Zašto nije upravo ona organizirala pritisak na institucije?
Zašto nije prva tražila rezultate analiza?
Zašto nije prva tražila odgovore o tome tko je odgovoran?
Je li važnije raspravljati o tome tko podržava prosvjed, nego o tome “zbog čega ljudi uopće prosvjeduju”?
Naravno, ne treba tvrditi da cijela hrvatska desnica šuti, niti da svi desno orijentirani građani podržavaju takav odnos prema problemu. To bi bilo jednako pogrešno kao i svaku građansku inicijativu automatski proglašavati lijevom.
Ali upravo zato pitanje postaje još važnije: Gdje su oni koji se inače nazivaju najvećim domoljubima kada treba braniti Hrvatsku od stvarnog problema?
Jer otpad ne pita za stranačku iskaznicu. Ne zanima ga tko je glasao za HDZ, SDP, Možemo!, Most ili neku petu opciju.
Ne zanima ga tko pjeva Thompsona. Ne zanima ga tko nosi hrvatski barjak.
Ako je tlo zagađeno – problem je hrvatski. Ako je voda ugrožena – problem je hrvatski.
Ako institucije ne rade svoj posao – problem je hrvatski.
I zato je možda vrijeme da redefiniramo pojam domoljublja.
Možda domoljub nije samo onaj koji najglasnije govori “Hrvatska”.
Možda je domoljub i onaj koji kaže: “Ne dirajte mi hrvatsku zemlju”.
Onaj koji pita gdje završava otpad. Onaj koji traži odgovornost.
Onaj koji ne dopušta da se problem gurne pod tepih.
Onaj koji se ne boji vlasti kada smatra da vlast ne radi ono što treba.
Onaj koji kaže da Hrvatska vrijedi više od političke stranke.
I zato, ako već danas parafraziramo stih “Ako ne znaš što je bilo, nek’ ti kaže Lika”, možda bi njegova današnja verzija trebala glasiti: “Ako ne znaš što se događa u Lici, nek’ ti kažu domoljubi”.
Samo postoji jedan problem – morat će najprije progovoriti – jer zastava može stajati na pročelju. Pjesma može odzvanjati. Politički govori mogu trajati satima, ali ništa od toga neće ukloniti otpad iz hrvatske zemlje.
Hrvatska se ne voli samo riječima. Hrvatska se čuva.
