Otkako smo se posvetili istraživanju i raskrinkavanju projekta sumnjive “zaštite pasa” koji se samovoljno provodi u nepropisnom skloništu pod vodstvom Anice Pribanić, smještenom u naselju Skradnik (Općina Josipdol) kod Ogulina, započela je intenzivna i koordinirana hajka na novinara Vedrana Morina, urednika portala xpress.hr/.
Riječ je o dugotrajnoj difamacijskoj kampanji koja se mjesecima sustavno provodi putem osobnog Facebook profila, brojnih stranica i grupa, a dodatno je otvorena i zasebna stranica čija je jedina svrha diskreditacija, omalovažavanje, klevetanje i upućivanje prijetnji novinaru.
Kampanju mržnje i javne histerije provodi osoba za koju postoji osnovana sumnja da je putem donacija prikupila više od 242 tisuće eura, pri čemu se opravdano postavlja pitanje jesu li ta sredstva korištena za namjenu za koju su javno prikupljana ili za osobne potrebe.
Među brojnim netočnim i manipulativnim tvrdnjama kojima se pokušava obmanuti javnost, najčešće se ponavljaju sljedeće optužbe i napadi, te u nastavku teksta argumentirano dokazujemo profesionalni statusa novinara Vedrana Morina, raskrinkavamo neutemeljene optužbe i pokušaje diskreditacije, preciziramo pravni okvira oko donacija i skloništa uz transparentno navođenje institucija i postupaka, komentiramo reakcije dijela javnosti i emocionalnu manipulaciju, te na koncu iznosimo jasnu definiciju uloge novinara u cijelom procesu.
“Vedran Morin je samoprozvani novinar”: Jedna od učestalih, ali u potpunosti neutemeljenih difamacijskih teza koja dominira obmanjujućim "mini-svijetom" koji je oko sebe izgradila Anica Pribanić – s ciljem očuvanja vlastitog narativa i daljnjeg prikupljanja donacija – jest tvrdnja da Vedran Morin nije novinar. Riječ je o lako provjerljivoj i dokazivo netočnoj tvrdnji.
Naime, uvidom u službene podatke Agencije za elektroničke medije Republike Hrvatske vidljivo je da je portal xpress.hr/ uredno upisan u Registar elektroničkih publikacija, pri čemu je kao glavni urednik naveden novinar Vedran Morin, ujedno vlasnik obrta Xpress koji je registrirani nakladnik istoimenog portala. Drugim riječima, sukladno važećim zakonima i službenim evidencijama, država Republika Hrvatska priznaje Morina kao novinara.
Novinarsku karijeru započeo je 2012. godine na portalu Politika.hr gdje je, na preporuku kolege Ratka Martinovića i uz bezuvjetnu podršku direktora Marka Martinovića (nisu u rodu), kasnije imenovan urednikom. Tijekom godina pisao je za više medija, među kojima se po dosegu i utjecaju ističe Dnevno.hr, dok je njegov posljednji veći i zapažen projekt bio Glas otoka.
Tekstovi koje potpisuje objavljivani su i prenošeni u brojnim relevantnim nacionalnim i lokalnim medijima, a u prosincu 2025. godine Morin je dobio priznanje za najbolju lokalnu priču (VIDI LINK) na natječaju u organizaciji Večernjeg lista, Zajednice županija i Ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj.
“Vedran Morin se bavi samo Anicom Pribanić”: Tvrdnja da se novinar koji se godinama bavi širokim spektrom društveno relevantnih tema “bavi isključivo Anicom Pribanić” ne samo da je netočna, nego je i intelektualno neodrživa. Iza Vedrana Morina stoje tisuće objavljenih tekstova i brojna novinarska otkrića, zbog čega je takvo pojednostavljivanje očiti pokušaj diskreditacije, a ne ozbiljna kritika.
Izdvajati “najvažnije” tekstove iz opusa koji broji desetke tisuća objava nije ni moguće ni potrebno. Dovoljno je podsjetiti da ovaj portal, uz slučaj Anice Pribanić, sustavno prati i druge slične primjere, uključujući i slučaj lažnog “azila” Tihane Maretić Klarić, gdje se također radi o sumnjama u zlouporabu pasa i manipulativno prikupljanje donacija (NA LINKU). Dakle, riječ je o kontinuitetu istraživačkog rada, a ne o osobnoj opsesiji, kako se to pokušava prikazati.
Zanimljivo da pojedinci koji teškim riječima vrijeđaju Morina nisu svjesni činjenice da se upravo novinarskim radom izborio da se na katamarane Jadrolinije postave velik, komforniji boksevi za pse s ciljem da im putovanje bude ugodnije. O tome su pisali svi značajniji mediji u Hrvatskoj.
“Anica Pribanić treba pomoć gradova, općina i institucija”: Suradnja s jedinicama lokalne samouprave i državnim institucijama moguća je isključivo uz ispunjavanje zakonskih uvjeta. U ovom slučaju, to podrazumijeva legalizaciju skloništa i uspostavu sustava propisnog zbrinjavanja pasa. Anica Pribanić imala je 12 godina za stjecanje takvih uvjeta, odnosno za odgovorno, transparentno i propisno zbrinjavanje životinja.
Umjesto da se više od 242 tisuće eura prikupljenih (izvučenih) donacija usmjeri u izgradnju ili barem sustavno uređenje suvremenog i zakonitog azila, prvi ozbiljniji zahvati na postojećem objektu započeli su tek u prvoj polovini 2025. godine – i to nakon što je ovaj portal objavio prva relevantna otkrića. Godinama prije toga, psi su, prema dostupnim svjedočanstvima i vizualnoj dokumentaciji, zimu provodili u vodi i blatu, a ljeti bili izloženi izravnom suncu. Činjenice upućuju na to da su se uvjeti počeli mijenjati tek pod pritiskom javnosti.
“Što me briga na što se troše donacije, moja slobodna volja je bila da doniram”: Ovakva relativizacija otvara niz ozbiljnih pitanja. Ako su donacije namijenjene skrbi za pse, je li prihvatljivo da se životinje hrane kruhom (VIDI LINK)? Je li opravdano da se tim novcem plaćaju odvjetničke usluge ili luksuzni detalji poput personaliziranih registarskih pločica “OG ANICA”, umjesto kvalitetne prehrane, adekvatnih kućica, bokseva i osnovnih uvjeta za dostojanstven život životinja?
Za iznos od 242 tisuće eura psi su, objektivno gledano, mogli imati grijane prostore, suhu i mekanu podlogu, natkrivena skloništa i skrb na razini koja priliči svrsi zbog koje su donacije prikupljane. Upravo u toj disproporciji između prikupljenih sredstava i stvarnih uvjeta očituju se neodgovornost, manjak transparentnosti i ozbiljan problem upravljanja donacijama.
Kao kontrast, vrijedi spomenuti primjer dugogodišnje zaštitnice životinja s Lošinja, koja je zbog nedostatka donacija odlučila prodati vlastito vozilo kako bi mogla prehraniti životinje o kojima skrbi. U Skradniku je slika dijametralno suprotna, ondje se donacijska sredstva koriste za osobne statuse i simboliku, poput personaliziranih registarskih pločica.
“Susjedi Anice Pribanić nisu normalni”: Samo oni koji su detaljno upoznati sa situacijom znaju s kakvim su se pritiscima, uvredama i prijetnjama, osobito bliži susjedi, godinama suočavali u odnosima s Anicom Pribanić i njezinim suprugom Josipom Pribanićem. Umjesto rješavanja problema na zakonit i održiv način, situacija je, prema svjedočanstvima više osoba, često eskalirala u otvoreni sukob sa svima koji su upozoravali na buku, kontinuirani lavež pasa i neugodne mirise koji su se širili iz nepropisnog skloništa unutar naseljenog mjesta. Da je tome tako najbolje oslikavaju grozni komentari kojih je znatan broj ispod objava Anice Pribanić na društvenim mrežama.
Pritom se opravdano postavlja pitanje zašto se sredstva prikupljena donacijama, u iznosu većem od 242 tisuće eura, nisu usmjerila na trajno rješenje problema, poput izgradnje zakonitog azila izvan naseljenog područja. Umjesto toga, godinama se tolerirala situacija koja je narušavala kvalitetu života mještana i dovodila do sve većih tenzija u zajednici.
Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti postoji s razlogom. I svatko ima pravo izraziti svoje nezadovoljstvo prijavom u institucije ili dopisom medijima. Kome to smeta zna se da nešto skriva, a vidimo prema osuđujućim komentarima kako na to gledaju voditelji nepropisnog skloništa u Skradniku.
“Morina treba ušutkati”: Pozivi na “ušutkavanje” novinara, bilo izravni ili prikriveni kroz kampanje diskreditacije, prijetnje, pritiske i pokušaje kriminalizacije novinarskog rada, predstavljaju ozbiljan napad na slobodu medija i temeljne demokratske vrijednosti. U ovom slučaju ne radi se o izoliranom incidentu, nego o obrascu ponašanja koji je dobro poznat u situacijama kada se istraživačkim radom dira u financijske interese, javnu percepciju ili dugogodišnje netransparentne prakse.
Iz perspektive novinarske struke, pokušaj ušutkavanja novinara nikada nije znak “obrane istine”, već gotovo uvijek indikator straha od činjenica.
Važno je naglasiti da novinar nema obvezu biti ugodan, nego točan, utemeljen i u javnom interesu. Istraživačko novinarstvo po svojoj je naravi neugodno onima koje propituje. Upravo zato je zaštićeno Ustavom Republike Hrvatske, zakonima o medijima i međunarodnim konvencijama o slobodi izražavanja.
Na koncu, pokušaji da se Morina ušutka ne govore ništa o njegovu radu, ali govore mnogo o onima koji takve poruke šalju. Oni ne osporavaju činjenice, već pravo da se o činjenicama govori.
“Protiv Morina se vodi na desetke postupaka i podignuta je optužnica”: Tvrdnje da se protiv novinara Vedrana Morina vodi “na desetke postupaka” te da je protiv njega navodno podignuta optužnica u potpunosti su neutemeljene i ničim dokazane. Za takve navode ne postoji nikakva javno dostupna dokumentacija, sudska odluka niti potvrda nadležnih institucija.
Istina je bitno drukčija. Anica Pribanić posljednjih se tjedana učestalo i agresivno koristi podnošenjem tužbi i kaznenih prijava protiv novinara, no kako je ovaj portal već ranije dokumentirao, Državno odvjetništvo RH takve prijave u pravilu odbacuje zbog nedostatka elemenata kaznenog djela ili osnovane sumnje (OVDJE i OVDJE).
Takva praksa u stručnoj se javnosti prepoznaje kao oblik SLAPP postupaka (strateške tužbe protiv sudjelovanja javnosti), čiji cilj nije pravna zaštita, nego iscrpljivanje, zastrašivanje i odvraćanje novinara od daljnjeg istraživačkog rada. Drugim riječima, riječ je o pritisku, a ne o legitimnom pravnom procesu .
Tvrdnje o “optužnici” i “desecima postupaka” stoga predstavljaju još jedan pokušaj obmane javnosti i diskreditacije novinara koji se bavi temama od javnog interesa. One ne služe informiranju, nego stvaranju lažnog dojma kriminalizacije novinarskog rada, s jasnom namjerom da se obeshrabri objavljivanje činjenica (VIDI LINK).
Transparentnost, zakonitost i odgovornost ne boje se pitanja – boje ih se samo oni koji znaju da na njih nemaju pošten odgovor.
“Grad Ogulin financira Morina”: Tvrdnja da Grad Ogulin financijski podupire ili “financira” novinara Vedrana Morina nije točna. Štoviše, bilo bi profesionalno i društveno korisno da postoji institucionalna podrška lokalnih vlasti mediju koji se sustavno bavi temama od javnog interesa, no takva suradnja, ni u formalnom ni u financijskom smislu nikada nije uspostavljena. To je ujedno i lako provjerljiv, javno dostupan podatak.
Unatoč tome, ova se teza periodično plasira u javni prostor bez ikakvih dokaza, isključivo kao dio političkog nadmetanja. Riječ je o pokušaju da se novinarski rad prikaže kao politički motiviran ili naručen, čime se svjesno zamagljuje činjenica da se radi o neovisnom istraživanju konkretnih problema i nepravilnosti.
Ostale činjenice:
Pišemo li o drugim skloništima?
U okviru javnog informiranja o zaštiti životinja, novinar Morin godinama surađuje s nizom udruga i organizacija koje se bave dobrobiti životinja, među kojima je i udruga Prijatelji životinja. Upravo su predstavnici te udruge u više navrata javno iznosili stavove koji su u potpunosti sukladni onima koje iznosimo u ovom tekstu.
Primjerice, u jednoj od svojih javnih objava upravo putem ovoga portala jasno su poručili da “ljubav prema životinjama nije dovoljna bez ispunjavanja svih zakonskih preduvjeta za njihovo zbrinjavanje” (NA LINKU). Stoga se postavlja logično pitanje: Je li itko od verbalnih napadača na novinara prozivao Prijatelje životinja zbog identičnih poruka i stavova? Prema javno dostupnim reakcijama – nije. Ta činjenica jasno pokazuje da se napadi ne usmjeravaju na poruku ili sadržaj, nego isključivo na novinara, s ciljem njegove diskreditacije i ušutkavanja.
Iz svega navedenog proizlazi da se ovaj portal i Morin nisu bavili jednim slučajem, niti jednim skloništem. Naprotiv, kontinuirano smo ukazivali na probleme i dobre prakse u radu brojnih skloništa, objavljivali pozive na potpisivanje peticija, kao i apelirali na udomljavanje napuštenih životinja. Drugim riječima, riječ je o dugogodišnjem, konzistentnom novinarskom radu u javnom interesu, a ne o selektivnom ili osobno motiviranom pristupu, kako se to pokušava prikazati.
Zlouporaba donacija i povjerenja građana
Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu provodi istragu protiv hrvatske državljanke rođene 1977. godine zbog sumnje na počinjenje kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona te povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. Kaznenog zakona.
Kako je ovom portalu naknadno i službeno potvrđeno iz DORH, riječ je o Anici Pribanić (NA LINKU). Prema navodima iz priopćenja, osnovano se sumnja da je pribavila protupravnu imovinsku korist u iznosu od 242.137,30 eura, čime je u istom iznosu oštetila udrugu koju je bila ovlaštena zastupati.
Stoga stvarnosti ne odgovaraju tvrdnje da je riječ o “izmišljotinama” koje se mogu pročitati u zlonamjernim komentarima na društvenim mrežama. Radi se o javno objavljenim informacijama državnog tijela, koje su nesporno od interesa za javnost. U takvim okolnostima, objava imena i prezimena osobe za koju se vodi istraga zbog sumnje na zlouporabu donacija i povjerenja građana predstavlja legitiman novinarski čin u funkciji informiranja javnosti.
Sud traži oduzimanje pasa
Suprotno tvrdnjama koje se plasiraju u javnosti, nepropisno sklonište u naselju Skradnik nije prijavio novinar Vedran Morin niti mještani, već Općina Josipdol, koja je slučaj prijavila Državnom inspektoratu RH.
Nakon provedenog inspekcijskog nadzora, Državni inspektorat pokrenuo je postupak pred Općinskim sudom u Ogulinu, zahtijevajući da se Anici Pribanić zabrani daljnji rad sa psima te da joj se psi trajnim putem oduzmu, zbog utvrđenih nepravilnosti u radu skloništa.
Iako prvostupanjski sud u Ogulinu u početku nije donio takvu odluku, nakon žalbe DIRH-a, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske preinačio je prvostupanjsku odluku (VIDI LINK) te dao jasnu uputu nižem sudu da donese odluku o zabrani rada sa psima i njihovu trajnom oduzimanju. Hoće li Općinski sud u Ogulinu u ponovljenom postupku ostati pri svojoj ranijoj odluci ili će postupiti sukladno pravnom shvaćanju Visokog prekršajnog suda, trebalo bi biti poznato u kratkom roku.
Povjerenje u sustav ili anarhija?
Jedan od najzabrinjavajućih aspekata cijelog slučaja nije samo sumnja na zlouporabu donacija i višegodišnje kršenje propisa, nego i dio reakcija javnosti koji sve to relativizira ili otvoreno opravdava. U komentarima dijela građana može se iščitati stav prema kojem institucije nisu bitne, zakoni su “formalnost”, a emocija i osobni dojam postaju jedini kriterij istine.
Takav pristup vodi opasnom klizanju prema anarhiji. Jer ako ne vjerujemo Državnom odvjetništvu, sudovima, inspekcijama i službenim evidencijama, a vjerujemo isključivo pojedincu koji se predstavlja kao “dobronamjeran”, tada se postavlja pitanje: tko uopće postavlja granice odgovornosti?
Podrška Anici Pribanić koju izražava dio građana u velikoj se mjeri ne temelji na činjenicama, nego na emocionalnoj ucjeni: “ona voli pse”, “ona se žrtvuje”, “institucije su protiv nje”. No ljubav prema životinjama ne daje imunitet od zakona, kao što ni dobra namjera ne opravdava netransparentno raspolaganje tuđim novcem, kršenje propisa i ignoriranje prava drugih ljudi koji u tom okruženju žive.
Posebno je problematična logika prema kojoj je svaka istraga napad, svaka prijava zavjera, a svaka sudska odluka “nepravda”. Takvo razmišljanje ne štiti pse, ne štiti donatore i ne štiti društvo. Ono štiti isključivo pojedinca od odgovornosti. A društvo u kojem se odgovornost proglašava progonom vrlo brzo prestaje biti pravna država.
Uloga medija u ovakvim slučajevima nije da bira “stranu”, nego da bira činjenice. A činjenice u ovom slučaju dolaze od državnih tijela, sudova i službenih postupaka, a ne iz Facebook objava, emotivnih statusa i teorija zavjere. Povjerenje u sustav ne znači slijepu vjeru, nego prihvaćanje pravila igre; da se sumnje istražuju, da se postupci vode i da se odluke poštuju.
Novinarstvo nije sklonište za pse, već njihova nada
Anica Pribanić nikada nije transparentno i konkretno informirala javnost o pojavi parvovirusa u svom skloništu (VIDI LINK), niti o lokacijama pokapanja uginulih pasa ili njihovoj stvarnoj brojnosti. Takva netransparentnost dugoročno ugrožava povjerenje građana, donatora i institucija. ali i otvara mogućnost širenja bolesti (VIDI LINK).
Za kraj, važno je podsjetiti sve koji prebacuju novinarima odgovornost pitanjem: “kuda mislite sa svim tim psima”. Novinarstvo nije posao izgradnje skloništa niti izravne skrbi za životinje. Njegova funkcija je ukazivati na probleme, istraživati propuste i tražiti odgovore od onih koji su stvarno odgovorni za zbrinjavanje i dobrobit životinja.
Mjesecima smo postavljali pitanja relevantnim institucijama i lokalnoj politici o tome tko će preuzeti odgovornost za nesretne pse (VIDI LINK), no umjesto konkretnih odgovora nailazimo na ignoriranje problema ili, povremeno, na komentare građana koji nisu informirani o cijelom kontekstu. To pokazuje koliko je važna uloga novinara; biti glas javnog interesa, a ne zamjena za sustav koji ne radi svoj posao.
Evo zašto nas mrze lažni zaštitari: Pseća mafija u Europi zarađuje milijune
Novinarstvo ovdje služi kao alat transparentnosti i kontrole, a ne kao sredstvo upravljanja skloništima. Svi odgovorni – od institucija do lokalnih vlasti – imaju zakonsku i moralnu obvezu postupati, a naš je zadatak ukazati kada to ne čine.
Odbacujemo neutemeljene optužbe o dopisu Skradničana
Zaključno, decidirano i odlučno odbacujemo tvrdnje da iza e-pošte mještana Skradnika stoji novinar Vedran Morin. Takve optužbe nemaju nikakvo uporište u činjenicama i jasno su usmjerene na diskreditaciju novinara, a ne na razjašnjenje stvarnog problema.
Takvim tvrdnjama želi se stvoriti dojam “da nema nezadovoljnih mještana”, dok stvarnost pokazuje suprotno. Naime, upravo Anica Pribanić sustavno vrijeđa i proziva nezadovoljne susjede na društvenim mrežama, umjesto da rješavaju probleme u skladu sa zakonom i elementarnom odgovornošću prema zajednici.
