Slučaj pao na vještačenju Podobnika i Zorić: Nives Posedi preko Ustavnog suda traži novo vještačenje

Kaznena prijava za seksualno zlostavljanje iz djetinjstva, koju je podnijela Nives Posedi, odbačena je uz obrazloženje da ne postoji osnovana sumnja za kazneni progon.

Ključnu ulogu u takvoj odluci imalo je psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje stalnih sudskih vještaka Josipa Podobnika i Jadranke Zorić, koje dovodi u pitanje vjerodostojnost njezina iskaza i povezanost prijavljenog događaja s psihičkim i zdravstvenim tegobama.

Posedi tvrdi da je kao djevojčica bila izložena dugotrajnom neprimjerenom ponašanju obiteljskog poznanika, koje je, prema njezinim navodima, kulminiralo fizičkim kontaktom u dobi od 13 godina. Nakon što je slučaj, gotovo dva desetljeća kasnije, prijavila policiji, uslijedio je niz postupaka – od policijskih izvida i odbacivanja prijave, do ponovnog otvaranja postupka i upućivanja na vještačenje u Zagrebu.

U konačnici, upravo je nalaz sudskih vještaka bio presudan za odbacivanje prijave. Posedi danas osporava zaključke Podobnika i Zorić, tvrdeći da nisu utemeljeni na cjelokupnoj dokumentaciji te da je postupak vođen na način koji joj je povrijedio pravo na pošteno postupanje. Zbog toga je podnijela ustavnu tužbu, tražeći novo vještačenje i nastavak istrage.

U razgovoru za naš portal detaljno iznosi svoju stranu priče – od prijave i tijeka postupka, do konkretnih primjedbi na vještačenje koje je, kako tvrdi, odredilo sudbinu cijelog slučaja.

Možete li ukratko opisati što ste prijavili i što se, prema vašim tvrdnjama, dogodilo? Što vas je, nakon toliko godina, potaknulo da podnesete kaznenu prijavu? Kako ste doživjeli odluku o odbacivanju kaznene prijave? Smatrate li da je postupak bio vođen s ciljem utvrđivanja svih činjenica ili je, po vašem mišljenju, prerano zaključen?

Prije svega zahvaljujem na prilici da se čuje moja strana priče. Ispravila bih jednu stvar – neprimjereno ponašanje nije bio izoliran događaj. Trajalo je, koliko se sjećam, kroz cijelo moje djetinjstvo, sve do 13. godine, kada je situacija eskalirala i kada je ta osoba prvi put pokušala ostvariti konkretan fizički kontakt sa mnom.

Riječ je o obiteljskom poznaniku. Moji roditelji nisu bili svjesni što se događa. Često me gledao na način koji mi je bio neugodan, komentirao moj izgled i pokušavao uspostaviti odnos kroz zajedničke interese poput knjiga i astronomije. Pozivao me k sebi kući i govorio da me želi fotografirati.

Jednog dana došao je u našu kuću dok roditelja nije bilo. Bila sam sa sestrom i malim nećakom. Sestru je zamolio da ode u trgovinu kako bi ostao sam sa mnom. Tražio je od mene da se skinem i fotografiram u bazenu, uz objašnjenje da “to mora napraviti i dijeliti s prijateljima”. Kada sam to odbila i otišla u kuću, došao je za mnom i dirao me po intimnim dijelovima tijela. U tom trenutku sam se, doslovno, ukočila od straha.

Nakon toga razvila sam niz psihičkih simptoma – anksioznost, strah od samoće, noćne more i trajni osjećaj nelagode. Kasnije su mi dijagnosticirani PTSP i depresija.

Kao tinejdžerica sam se prvi put obratila psihijatru i ispričala što se dogodilo, no naišla sam na reakciju koja me dodatno traumatizirala. Rečeno mi je da “zaboravim”, da bih prijavom mogla nekome uništiti život i da ću imati probleme u obitelji. Nakon toga sam godinama šutjela.

Tek mnogo kasnije, nakon razgovora s jednom psihologinjom, odlučila sam prijaviti slučaj – ponajprije da skinem teret sa sebe i da učinim ono što tada nisam mogla.

Policija je, moram naglasiti, postupila profesionalno i korektno. No problemi su počeli kasnije. Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu u početku je odbacilo prijavu, bez da sam bila pozvana na razgovor. Nakon moje žalbe, postupak je ponovno otvoren, ali je na kraju ponovno završen odbacivanjem.

Smatram da nisam dobila cjelovitu i temeljitu istragu. Fokus je bio gotovo isključivo na meni i mojoj obitelji, dok druga strana, po mom mišljenju, nije bila podvrgnuta jednako detaljnoj provjeri.

Koliko je, po vašem mišljenju, psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje utjecalo na konačnu odluku? Kada ste prvi put pročitali nalaz, što vas je u njemu najviše iznenadilo ili uznemirilo?

Smatram da je vještačenje bilo ključno za odbacivanje slučaja. Sam postupak vještačenja trajao je relativno kratko – razgovor i testiranje ukupno oko sat i pol. S obzirom na opseg moje medicinske dokumentacije, smatram da u tako kratkom vremenu nije moguće donijeti ovako dalekosežne zaključke.

Kada sam pročitala nalaz, iznenadili su me razlozi koji se navode kao objašnjenje mojih iskaza. Primjerice, kao mogući uzrok “iskrivljenog sjećanja” navodi se prometna nesreća, kao i drugi životni događaji poput smrti oca ili problema na poslu. Smatram da su takvi zaključci neutemeljeni i da ne odražavaju stvarno stanje.

U nalazu se, prema vašim riječima, prometna nesreća navodi kao mogući uzrok “iskrivljenog” sjećanja. Kako to komentirate i imate li dokumentaciju o toj nesreći? Spominjete i da se vaše zdravstvene tegobe interpretiraju kao oblik traženja pažnje. Kako to povezujete s medicinskim nalazima koje posjedujete?

Riječ je o prometnoj nesreći manjeg intenziteta. Postoji dokumentacija koja pokazuje da je šteta bila minimalna, kao i medicinski nalazi koji potvrđuju fizičku ozljedu, ali ne i posljedice kakve se sugeriraju u vještačenju.

Također, u nalazu se moje zdravstvene tegobe interpretiraju kao “oblik traženja pažnje”. S tim se ne mogu složiti. Posjedujem medicinsku dokumentaciju – kardiološke, neurološke i druge nalaze – koji potvrđuju konkretne zdravstvene probleme. Smatram da takve interpretacije nisu utemeljene na objektivnim činjenicama.

Planirate li javno iznijeti medicinsku dokumentaciju kako biste osporili nalaz vještaka? Smatrate li da bi takva dokumentacija mogla promijeniti percepciju vašeg slučaja?

Trenutno ne, ali u budućnosti da. U ovom trenutku dokumentacija je dostavljena Ustavnom sudu kao dio postupka.

Smatram da je važno da se prvo iscrpe pravni mehanizmi prije javnog iznošenja svih detalja.

U postupku su utvrđene razlike između vašeg iskaza i iskaza vaše sestre. Kako to objašnjavate? Smatrate li da su te razlike imale presudan utjecaj na odluku?

Razlike postoje i svjesna sam toga. Riječ je o događaju starom mnogo godina i moguće je da se pojedini detalji ne poklapaju.

Međutim, smatram da takve razlike ne bi smjele biti presudne za cijeli postupak.

Smatrate li da su tijekom postupka poduzete sve potrebne istražne radnje? Je li osoba koju ste prijavili bila podvrgnuta vještačenju?

Smatram da nisu poduzete sve radnje koje su mogle biti poduzete.

Prema mojim saznanjima, osoba koju sam prijavila nije bila podvrgnuta vještačenju, dok sam ja bila. Smatram da je u ovakvim slučajevima nužno jednako temeljito ispitati obje strane.

Kako je izgledalo vještačenje iz vaše perspektive? 

Imala sam dojam da pristup nije bio objektivan, niti tražim samilost, već objektivnost. Psihološke testove provodila je asistentica psihologice. Postavljana su pitanja i iznošeni komentari koje sam doživjela kao neprimjerene. Izjave tipa “što će sada taj jadan čovjek”, “jesam li svjesna koju sramotu sam mu nanijela” aplicira da su bili na njegovoj strani.

Zbog toga, kada sam rekla da nisam udana, njezin komentar je bio “ne čudi me”. Za sestrinu djecu je kometirala “jadna djeca, imaju li uopće gdje spavati”. To je vrijeđanje i ponižavanje, a ne objektivnost.

Zato smatram da nisam dobila adekvatnu priliku da se moj slučaj objektivno sagleda.

Poručujete “da svatko mora stajati iza svog potpisa i pečata”. Što konkretno pod tim podrazumijevate u kontekstu ovog slučaja?

Ja stojim iza svojih izjava. I odgovaram za njih kao i vi za svoje postupke. Ono što javnost ne zna, traju brojni sudovi jednog od vještaka protiv novinara, medija i žrtvi. Mene još nije tužio, ali sam spremna na to. Naime, ne želi da dospije istina u  javnost. Neki mediji su se nagodili napisavši da iznosim neistine. Isti mediji mi više ne odgovaraju na mailove.

Što konkretno tražite ustavnom tužbom?

Tražim da se preispita vjerodostojnost vještačenja i odluka koja se na njemu temelji te da se omogući novo, objektivno vještačenje i nastavak postupka.

Ako ustavna tužba ne uspije, planirate li daljnje korake?

Da, žurnim putem. Razmotrit ću i druge pravne mogućnosti, uključujući i međunarodne institucije.

Za kraj – što biste poručili drugima koji razmišljaju o prijavi sličnih iskustava?

Da ne odustaju. Sustav je spor i težak, ali šutnja ne pomaže.

Najteže mi je prihvatiti da osoba koju sam prijavila slobodno živi, dok se ja godinama borim s posljedicama i pravnim postupcima. Unatoč svemu, smatram da je važno pokušati.