“Pismo Hrvatskoj” autorice Nikoline Bišćan nije tek nostalgičan zapis o prošlosti, nego snažan i iskren vapaj jedne generacije koja je preživjela rat, a sada svjedoči moralnom i demografskom slomu zemlje za koju se ginulo.
Autorica, kroz jednostavan i emotivan ton, vodi čitatelja iz osobnog sjećanja na ratno djetinjstvo prema bolnoj refleksiji o današnjoj Hrvatskoj — zemlji u kojoj su mnogi izgubili vjeru da žrtva ima smisla.
Pismo Hrvatskoj
Piše: Nikolina Bišćan
“Davne 1991. godine iz vojarne Logorište izišli su tenkovi. Imala sam samo deset godina.
Sjećam se šume u kojoj smo se skrivali, noći kada smo u tišini prelazili tek tristotinjak metara od zaustavljenih tenkova. Kamion naše vojske prebacio nas je do D. Rese, a odatle su nas odvezli u Bosiljevo, točnije u Novo Selo.
Dani su bili dugi, a noći hladne. Mokra odjeća, grah i kisela repa svaki dan. Tata i brat su ostali braniti selo. Nismo znali ništa o njima, ni o drugim muškarcima. U pošti u Bosiljevu su nam rekli – “svi su poginuli”.
Šok. Užas. Plač. To su trenuci koji ostaju zauvijek.
Danas, trideset i četiri godine kasnije, vratila sam se u Novo Selo. Vrijeme je tamo stalo.
Dvije, možda tri kuće u kojima još netko živi. Nekoliko vikendica. Nema djece, nema mladih, nema smijeha. Sela izumiru.
Stala sam uz cestu, vidjela ženu kako bere jabuke. Pitala sam je je li to baš ono mjesto gdje smo bili. Nisam bila sigurna – prošlo je toliko vremena.
A ona kaže: “Ja sam susjeda onih bakica kod kojih ste bili.”
I tada suze same krenu. Zagrlile smo se, glas mi zadrhtao, a u grudima stegnulo. Mojih bakica odavno nema,kuća je danas prazna i pusta.Ostalo je samo sjećanje na divne žene koje su bile siromašne,ali bogate duhom i imale dobro srce.
I pitam se – za što smo sve to prošli?
Oslobodili smo zemlju, stvorili državu, ali postoji onaj veliki “ALI”. Za što točno su ljudi ginuli? Za što su majke plakale, djeca bježala, obitelji se razdvajale?
Danas Hrvatska tone. Obitelji odlaze, djeca se ne rađaju, sela nestaju.
Domovinu nam naseljavaju drugi narodi – i nemam ništa protiv njih – ali boli spoznaja da nas samih ima sve manje. Politika nas je podijelila. Na one “prave Hrvate” koji šute pred nepravdom, i one “druge” koji se usuđuju reći istinu. A istina je bolna: dok su mnogi davali živote za ovu zemlju, neki je danas polako uništavaju – korupcijom, lopovlukom, bešćutnošću.
Uhvatila me tuga i sjeta. Jer ljubav prema domovini ne znači klimati glavom i šutjeti. Ljubav znači boriti se – za poštenje, za pravdu, za dostojanstvo, za ljude.
I zato pišem ovo pismo. Da se ne zaboravi. Da se zna da još ima onih koji vole Hrvatsku, ali ne pristaju na šutnju i laž.
E moj narode… Ne smijemo uništiti sami sebe. Jer ako nestane čovjek, nestat će i domovina”.
