Željan Jurlin jedan je od dugogodišnjih hrvatskih ekoloških aktivista, koji se godinama javno bavi zaštitom okoliša, vodnih resursa i problematikom gospodarenja otpadom. Još prije više godina upozoravao je na posljedice neodgovornog odnosa prema otpadu i moguće ugrožavanje podzemnih voda, a kroz različite građanske inicijative sudjelovao je u nizu akcija usmjerenih na zaštitu prirode i okoliša.
Danas svoj aktivizam nastavlja kroz stranku Javno Dobro, nastojeći ekološke teme i pitanja zaštite javnog interesa snažnije pozicionirati i u političkom prostoru.
U razgovoru za naš portal osvrnuo se na svoj dugogodišnji aktivistički put, najvažnije akcije u kojima je sudjelovao, odnos institucija prema zaštiti okoliša te pitanje koliko država doista čini dovoljno za zaštitu prirodnih resursa. Govorio je i o tome namjerava li nastaviti istim smjerom te što, iz perspektive iskusnog aktivista, vidi kao najveće probleme hrvatskog sustava zaštite okoliša.
Vaš aktivizam traje već godinama, a još ste 2020. javno upozoravali na probleme gospodarenja otpadom i opasnost onečišćenja podzemnih voda. Kada danas pogledate unatrag, koje biste svoje akcije i teme izdvojili kao najvažnije?
Točno. Od kada sam po tom pitanju angažiran i od kada točno upozoravam trebao bih istražiti i sam jer vjerujem da sam na tom području do danas postao čak i najstariji društveno politički aktivist, ili pak aktivistički političar. Svejedno jer kada me političari žele diskvalificirati i omalovažiti onda me nazivaju aktivistom, a isto tako i neki navodni aktivisti. Iz tog je paketa uvijek nekako ljepše izdvojiti one borbe u kojima ste pobijedili. Tako bih recimo izdvojio prvi prosvjedni eko-piknik u Hrvatskoj održan 15. listopada 2017. godine na lokaciji Stari most Panj (Rumin, Općina Hrvace) uz rijeku Cetinu.
Događaj pod sloganom “Kontra sili, kontra mraku” u organizaciji aktivističke platforme “Javno je Dobro” i građanske inicijative “Ne daj se, Cetino”. Glavni cilj bio je iskazivanje masovnog javnog protivljenja izgradnji plinske termoelektrane (TE Peruća i RH Vrdovo). Na tom sam skupu kao koordinator inicijative službeno predstavio Deklaraciju o Inicijativi Javno je Dobro te popratnu inicijativu VODA – ljudsko pravo, s ciljem pokretanja izmjena Ustava RH radi zaštite vodnih resursa.
Koncept “piknik priča” sastojala se u tome da smo, uz neformalno druženje, besplatnu hranu i sudjelovanje brojnog puka te konjičkih udruga, sami prosvjed osmislili kroz edukativne razgovore o očuvanju sliva rijeke Cetine. Taj je ekološki bunt, ili ako hoćete “krik”, bio je jedan od ključnih koraka u zaustavljanju projekta termoelektrane na Perući i očuvanju pitke vode u Dalmaciji.
Kroz godine ste se uključivali u brojne ekološke inicijative – od zaštite voda i prirode do upozoravanja na gospodarenje otpadom i druge zahvate za koje ste smatrali da ugrožavaju okoliš. Koji su vam slučajevi osobno ostali najviše urezani i što ste iz njih naučili?
Tu bih svakako izdvojio jednu važnu i meni potpuno novu društvenu aktivnost, a to je borba za pravo na izbor i pravo na informiranje u vrijeme Covid terora i medicinskog apartheida, a po mom osobnom uvjerenju sve s ciljem globalne fašizacije društva. Nikad do tada nisam vidio jači primjer kršenja svih temeljnih ljudskih prava i sloboda zaštićenih Ustavom na međunarodnoj (Opća deklaracija o ljudskim pravima UN-a), europskoj (Europska konvencija o ljudskim pravima) i nacionalnoj razini (Ustav RH). To mi je svakako ostalo u pamćenju jer tada je čak i okolišna politika prešla u drugi plan.
Ono što sam iz toga naučio osobno mi je ključno po brojnim drugim pitanjima jer dobio sam širi obrazac ponašanja društva iz kojeg proizlazi da je tek 20% slobodnomislećih ili probuđenih ljudi, 40% ukomiranih i uvjetno rečeno trajno izgubljenih i 40 % “plivajućih”. Dakle, onih koji reagiraju po potrebi ili isključivo na pritisak.
Kao iskusni aktivist, kako danas gledate na ukupnu situaciju u Hrvatskoj kada je riječ o zaštiti okoliša? Imate li dojam da država dovoljno ozbiljno štiti prirodu, vodne resurse i zdravlje građana ili se problemi prečesto počinju rješavati tek nakon pritiska javnosti i aktivista?
Sva moja iskustva po tom, ali i brojnim drugim sličnim primjerima, uglavnom idu u istom smjeru potvrđujući tezu o “institucionalnom kriminalu”. Odakle taj kriminalni gen i odnarođeni politički mazohizam proizlazi to bi vjerujem trebalo znanstveno obraditi, a moguće to jednom i neki doktor znanosti izabere kao svoj znanstveni rad.
Ono čemu ja kao aktivist i zviždač svjedočim jest da tom državnom institucionalno kriminaliziranom aparatu i njenoj ispolitiziranoj birokraciji nije važan kriminal kao gotovo ni jedan društveno javni problem. Dapače, njima su najveća smetnja ljudi, odnosno aktivisti i zviždači koji na nepravilnosti i bezakonje ukazuju i upozoravaju.
I jedino što oni zapravo, a rekao bih konkretno, i to nažalost vrlo odlučno i efikasno rade je traženje načina kako te ljude u svojim istupima ograničiti, neutralizirati, kompromitirati, a po najnovijem lex zakonu i pozatvarati. Da tome nije tako onda aktivisti i zviždači ne bi trebali raditi posao onih kojima je po tom istom zakonu službena i profesionalna dužnost pridržavanje zakona te zaštita ljudi i općeg dobra.
Koliku odgovornost u svemu tome imaju državne institucije, a koliku lokalna samouprava? Gdje prema vašem iskustvu najčešće dolazi do problema – u zakonima, nadzoru, provedbi propisa ili političkoj volji?
Problem je na svim spomenutim razinama jer činjenica da sav taj kriminal ima čvrstu zločinačku strukturu. Iako hijerarhijski ide od vrha prema dolje, isto tako vrlo često ide od općina, gradova i županija prema Ministarstvu, institucijama pravosuđa i samoj Vladu.
Nažalost, sve su institucije trenutno u tolikoj mjeri ispolitizirane da vrlo često, vjerujem s pravom, govorim o institucionalnom kriminalu, što je daleko najgora moguća razina organiziranog i udruženog zločinačkog poduhvata. U prilog tome imate i činjenicu da stranka koja, uz svesrdnu pomoć kontrolirane opozicije, upravlja državom, i to na račun samo 17% svojih glasača, ima službenu presudu u kojoj se navode kao zločinačka organizacija. To što su sami sebe rehabilitirali za nas ne znači apsolutno ništa je upravo ovi najnoviji događaji na području okolišne politike svjedoče i idu u prilog tezi da su se iz zločinačke samo dodatno transformirali u terorističku organizaciju.
Nakon svih ovih godina aktivizma, brojnih akcija, upozorenja i javnih istupa, namjeravate li nastaviti djelovati u istom smjeru? Što su danas teme i problemi na koje ćete se posebno usmjeriti?
Mogu se samo nadati i vjerovati jer u situaciji kada dođe do ovakvog društveno-političko disbalansa u sustavu koji je u tolikoj mjeri zatrovan da automatski truje i vaše vlastito zdravlje, a pri tome bitno utječe na zdravlje vaše obitelji, onda se treba ozbiljno preispitati.
Kada se toliko godina bavite ovom tematikom onda je to doslovno na uštrb obitelji i sada su oni ti koji odlučuju ili me usmjeravaju u svemu. Ne radi se o isključivo mojoj volji ili želji.
Inače je moja životna teza to da su društveni aktivisti neka vrsta pozitivnih luđaka koji ovaj suludi svijet još uvijek čine koliko toliko normalnim. Pitanje koliko i do kada netko treba biti “lud” kako bi vodio uglavnom izgubljene bitke. Sami društveni aktivizam nije pak trka s preponama i na kratke staze. To je cjeloživotni maraton i iskreno se osobno mogu samo nadati, ili vjerovati, da će sportaš u meni tu trku izdržati do kraja.
Danas djelujete i kroz stranku Javno Dobro. Što vas je navelo da dio svog aktivizma prebacite u političko djelovanje i vjerujete li da se kroz politiku može napraviti više nego klasičnim građanskim aktivizmom?
Logika i osobno iskustvo koje govori mi da su prosvjedi nekada imali težinu i lučili su dosta pozitivan efekt. Danas je to dijametralno suprotno. Politikantima je najdraže kada ste vi na ulici, a ne tamo gdje se vaš glas stvarno čuje i gdje se donose važne odluke. Dakle, u općinskim, gradskim i županijskim vijećima, a da ne govorim o Hrvatskom saboru koji je danas toliko politički kontroliran i u izbornom smislu filtriran da je u njemu politička opozicija jednostavno nezamisliva.
S druge strane, činjenica da na zaštiti okoliša moraju surađivati države i narodi jer ugroza okoliša ne zna za granice. Stoga je EKOLOGIJA bitna sastavnica svake, a posebno državotvorne politike. Iako život, obitelj i nacija uključuje ekologiju prije svega, nje nažalost gotovo da nema nigdje. Ni u stranačkom programu, ni političkom habitusu brojnih političkih blefera, populista ili demagoga.
Nadao sam se da će brojni aktivisti koji u pravilu mrze politiku jednom prepoznati vjerodostojnu i dosljedni političko-aktivističku platformu koja im garantira da će oni na svim tim nabrojanim razinama zastupati sami sebe i da to neće u njihovo ime raditi politikanti kojima je jedini pravi cilj interes. Na taj bi način došli u priliku efikasno rješavati sve ključne i nadasve KONKRETNE probleme na svojoj lokalnoj razini i to bez upliva politike podjela na kojoj zločinačka organizacija gradi svoj, kako ga ja zovem, kružni tok vlasti.
Jedina naša ideologija je HUMANIZAM i na tome nastojim graditi svoj politički put. Znam da je to proces, a je li utopija pokazat će vrijeme. Sve zavisi od nas samih. Činjenica da su nama naši preci sve Bogom dane resurse ostavili u nasljeđe, a hoćemo li mi išta od toga prenijeti budućim naraštajima nije do nikoga, nego do nas samih. U svakom slučaju imat ćemo ono što zaslužujemo. Dobro ili loše, svejedno!
Konstantno bavljenje posljedicama i saniranjem štete umjesto otkrivanja uzroka i preventivnog djelovanja na korist općeg i javnog dobra, koje po mom osobnom mišljenju još uvijek temeljna ljudska, politička i opće društvena vrijednost vrijedna svake borbe i uloženog napora dovelo je u pitanje sve što su nama naši preci ostavili u nasljeđe, a što bi mi isto tako trebali prenijeti na buduće naraštaje. Ako u tome ne uspijemo onda smo, ne samo kao društvo, nego i narod potpuno podbacili.
Kada biste mogli promijeniti jednu stvar u sustavu zaštite okoliša u Hrvatskoj, što bi to bilo?
Samo jedna stvar koju bih promijenio, a koja uzročno-posljedično pokreće apsolutno sve ostalo je VODA U USTAVU. Ono je moj osobni stijeg i u fokusu je svega što kao aktivist i političar radim i namjeravam raditi dok sam živ.
