Tužba Josipa Podobnika protiv urednika i novinara Vedrana Morina, kojom traži odštetu zbog navodne “klevete” i “povrede prava osobnosti”, posredno prikazuje njegov ‘modus operandi’ i na površinu izbacuje prljavštinu kakvom se koristi pravdajući svoja neprofesionalna i neetična postupanja. Tipična je to SLAAP tužba kojom se moćnici koriste kako bi zastrašili novinare, međutim kao takva je sjajno poslužila za još bolji uvid u njegova suspektna postupanja.
Josip Podobnik zaposlenik je Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u vlasništvu Grada Zagreba, dakle plaćen je novcem poreznih obveznika. Stalni je sudski vještak, a za potrebe Županijskog suda u Zagrebu godišnje na povjerenje dobije, sudeći po njegovim izjavama, preko 50-ak sudskih predmeta u kojima se odlučuje o skrbništvu nad djecom. Iako je za ovaj portal izjavio da radi u “najboljem interesu za djecu”, sve je više činjenica i sumnji koje ukazuju na nešto drugačiju stvarnost.
Josip Podobnik: ‘U radu mi je dobrobit djece uvijek prioritet’
Pravdajući ovaj tekst, koristimo se sudskom dokumentacijom koju posjedujemo i, u konačnici, Podobnikovim “oružjem”, odnosno njegovim lažnim optužbama i proizvoljnim dijagnozama.
Podsjetimo, Hrvatska liječnika komora već je opomenula Podobnika zbog nemara jer je jednog oca dijagnosticirao “narcisoidnom osobom”, iako ga prethodno uživo nikada nije vidio. Zanimljiva je izjava koju je pritom izrekao za oštećenog roditelja, braneći neobranjivo pred HLK-a: “da otac malodobnog djeteta ne poštuje autoritet suda”, zbog čega mu je dijagnosticirao “narcisoidni poremećaj”. Ironično, Podobnik nas tužaka upravo zbog tekstova koji proizlaze iz sudskih rješenja, stoga se logičnim postavlja pitanje čini li ga to narcisoidnom osobom?
Narcisoidni poremećaj zadovoljava pet kriterija
Da je možebitno tako ukazuju sumnje koje proizlaze iz tog istog predmeta u kojem je oštetio jednog roditelja, citiramo: “Prema DSM-IV klasifikaciji, narcistični poremećaj ličnosti pripada u skupinu B poremećaja ličnosti, a dijagnostički kriteriji narscističnog poremećaja ličnosti definiraju taj poremećaj kada su zadovoljena najmanje pet kriterija, npr. grandiozni osjećaj vlastite važnosti, zaokupljenost fantazijama o neograničenu uspjehu, moći, ljepoti ili idealnoj ljubavi, vjerovanje u vlastitu posebnost koju mogu razumjeti samo drugi posebni ljudi ili oni visokoga statusa te se samo s takvima valja povezati i družiti, potreba za pretjeranim divljenjem, polaganje prava i nerazumna očekivanja da se prema njemu treba posebno postupati te da bi se drugi automatski trebali podrediti njegovim željama i očekivanjima, sklonost iskorištavanju drugih u međuljudskim odnosima radi postizanja vlastitih ciljeva, nedostatak empatije i nesposobnost prepoznavanja tuđih potreba, emocija i poistovjećivanja s njima, zavist ili uvjerenje da drugi zavide njemu, arogantno i umišljeno ponašanje i stajališta“, navodi se u ocjeni HLK-a, uz zaključak da se Podobnik nije držao etičkih načela struke. Zašto Podobnik nije tužio HLK-a? Već nas koji smo prenijeli tu činjenicu, a upravo s ciljem zaštite djece od psihijatara i liječnika koji se ne pridržavaju etičkih načela struke?
Ciljano smo masnim slovima naglasili pojedine dijelove teksta jer identično Podobnik sa suradnicima sastavlja svoju dokumentaciju u sudskim postupcima, a sve kako bi na taj način utjecali na mišljenje i odluke suda. Jedan takav predmet – za koji znamo – odbačen je na Općinskom sudu u Dubrovniku, o čemu smo već pisali.
Otkrivamo: Općinski sud u Dubrovniku odbacio vještačenje Podobnika i Zorić
No, krenimo redom. Oštećeni otac iz predmeta kojeg koristimo u ovome tekstu, nažalost, nije jedini takav primjer. Objavili smo tako bili sudsko rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, u predmetu u kojem je sudac odbacio vještačenje Josipa Podobnika i Jadranke Zorić kao neprofesionalno, nestručno i neetično. Jedan od razloga – ponovno su vještačili osobu koju nikad nisu vidjeli uživo i to na način da su je proglasili “psihopatom”. Podobnika i Zorić smo tražili komentar i tumačenje takvog postupanja, ali do zaključenja ovoga teksta nismo dobili njihove odgovore. Podobnik je pritom propustio odgovoriti na niz drugih pitanja, ali jednako tako i njegov poslodavac, gradonačelnik Tomislav Tomašević.
Podobnik svoju tužbu, među ostalim, temelji na promašenoj tezi “da se na njega žale uvijek oštećeni roditelji”. Time nastoji umanjiti kredibilitet naših izvora. Paravan je to kojim se Podobnik koristi u svojoj obrani, a kako bi na tome sada dodatno zaradio.
“Vjerovanje u vlastitu posebnost”
Naime, ovaj sudski vještak u tužbi navodi kako su izvori objavljenih informacija “nekoliko osoba nezadovoljnih ishodima sudskih postupaka u kojima su sudjelovale kao stranke i koje tužitelja krive za (bilo percipirani bilo stvarni) gubitak spora”. Tužitelj ističe da su predmetne osobe “očito nepouzdan izvor informacija” jer imaju motiv za nanošenje štete tužitelju iznošenjem difamirajućih informacija (žele se osvetiti tužitelju), pa je to prvi razlog zbog kojeg bi kod svake pozorne osobe proizlazila sumnja u istinitost negativnih informacija koje te osobe iznose o tužitelju.
Primarijusu Podobniku liječničku licencu je obranio Ivan Turudić
“Grandiozan osjećaj vlastite važnosti”
Dalje u tužbi odvjetnici navode kako je novinar postupao “protivno pravilima struke”, iako su objavljene činjenice proizašle iz sudskih predmeta, čiji autoritet – očito – tužitelj Podobnik ne priznaje. Čini li ga to narcisoidnom osobom? Tužitelju je također zasmetalo to što novinar svoje informacije i sumnje dostavlja – nadležnim institucijama i drugim novinarima! Požalio se i kako je cilj novinara Morina oduzeti tužitelju licencu za rad. Pogotovo je smiješan navod kako se Podobnik “morao opravdavati svome poslodavcu”, koji ujedno ne odgovara na naše upite. Pritom se iznose informacije koje nisu javno objavljene, već su služene institucijama da po istima provode istragu. Nije li to opravdana sumnja da se Podobnik smatra prevažnim kako bi se njegov rad i ostale optužbe preispitale?
“Umišljeno ponašanje i stajališta”
Odvjetnici tužitelja objašnjavaju kako nije isto nekoga kazneno prijaviti i kad se protiv nekoga podigne optužnica, što je točno. Međutim, izostavljaju činjenicu da su s tužbom požurili upravo s promišljenim ciljem da preduhitre postupke koji se vode protiv tužitelja. Naime, DORH je od nas tražio dostavu svih činjenica protiv Podobnika, što je ovaj iskoristio da požuri s tužbom kako bi nastupio upravo s promašenim tezama. Bez obzira na predmetnu tužbu, nitko nas neće spriječiti u našem poslu i nastojanju da razotkrijemo rad ovoga sudskog vještaka. Nastavno na sve dosad prikupljene činjenice, jasno je da je riječ o osobi opasnih namjera čija postupanja institucije tek trebaju istražiti – zahvaljujući dijelom i pisanju ovoga portala.
“Zavist ili uvjerenje da drugi zavide njemu”
Dodajmo i kako tužitelj ističe “da mu je ugled jako važan u poslu kojeg obavlja jer se upravo na ugledu tužitelja temelji povjerenje roditelja da mu povjere svoju djecu na liječenje. Također, na ugledu tužitelja se temelji i povjerenje pravosudnih tijela da mu povjere sudske i državnoodvjetničke predmete radi izrade nalaza i mišljenja”. Odvjetnici dodaju da njihov klijent surađuje s uglednim suradnicima, među kojima je i Jadranka Zorić.
Braneći ulogu svoje supruge, podsjetimo, odvjetnik Tomislav Zorić već je javno pravdao njezin rad. Tako je Nacional prenio njegove riječi, a nastavno na pitanje o primanju mita, kako su na Jadranku Zorić ljubomorni zbog njezinog poslovnog uspjeha jer da je “činjenica da je Zorić tražena sudska vještakinja koja, zahvaljujući tome, i prilično zarađuje”. Na sličnim tezama Podobnik temelji svoju obranu kako bi, nakon štete koju je nanosio roditeljima, na tome sad indirektno zarađivao tužeći novinare koji prenose mučna svjedočanstva, utvrđene činjenice, ali i nove sumnje. Podobniku to smeta jer se osjetio ugroženim, a mi slobodno tvrdimo – sasvim opravdano. Pokazuju to sudski predmeti korišteni za potrebe ovoga teksta.
Podržite naš rad dijeljenjem ove objave ili donacijom putem sljedećeg LINKA.
